Istorija ne mora da bude dosadna.
Ovde pišemo o stvarima koje nećete naći u udžbenicima
- Kako se kuvala “prava” kačamak čorba?
- Zašto je svadbeni običaj iz Prijepolja šokirao jednog turista?
- Kakve su poruke ostavljali naši preci u vezu, na odeći, u pesmi?
- I šta nas sve to danas može naučiti?
Naše priče su spoj narodne tradicije, savremenog pripovedanja i autentičnih izvora sa terena.
Nekad obuća sirotinje. Danas – simbol upornosti, otpora i identiteta.
Teško da postoji nešto što više „miriše“ na naše pretke od opanka. Nema tu puno filozofije – koža, malo kanapa, ručni rad. Ipak, u toj jednostavnosti krije se čitava priča.
U brdima zapadne Srbije, gde ni asfalt nije uvek siguran, opanak je bio obuća po meri čoveka i prirode. Lagano zaobljen, savitljiv, otporan na teren. Pravio se da traje – ali i da se popravlja. Jer ništa se nije bacalo, sve se krpilo. Baš kao što se i život krpio – skromno, ali dostojanstveno.
“Oni što su prvi gazili u opancima, gazili su pravo, bez krivudanja. Nisu morali da trče – znali su gde idu,” kaže Rade, opančar iz okoline Užica, koji ovaj zanat drži u životu već preko 40 godina.
Opanak je preživeo carstva, ratove, mode i podsmehe. Kada je polako nestajao iz svakodnevice, zadržao se na scenama folklornih ansambala – i to ne zato što je retro, već zato što je istinit.
Jer obuvši opanak, kao da obuvaš deo svog identiteta. Nema tu patike od 200 evra – ima trag zemlje, miris kože, i osećaj da si negde pripadaš.
Ako si mislio da je doručak “nekad” bio kafa i pecivo – razmisli opet.
U jednoj svesci, staroj preko sto godina, na požutelom papiru, stoji recept za cicvaru. Nema mera u gramima, nema kalorija – samo “kad zasmrdi na kašiku, znaš da je gotova”.
Cicvara, toplo jelo od kukuruznog brašna i domaćeg kajmaka, nije bila samo doručak. Bila je događaj. Kuvana u velikom kazanu, najčešće subotom, da miriše cela kuća. Jede se polako, kašikom, direktno iz šerpe – uz smeh, priču i obavezno bar jedno “doda’ još malo soli”.
U selu kod Ivanjice, baka Desanka nam je rekla:
“Dok cicvara ključa, sve drugo stane. Čak se i svadje smire. Jer zna se – za cicvaru se ne mršti.”
U današnje vreme brzih obroka i instant supa, cicvara traži vreme. Ne zato što je komplikovana, već zato što te podseća da usporiš. Da ne jedeš samo da bi bio sit, već da bi se setio – ukusa doma, zvuka varjače, i topline starih dana.
Hoćeš recept? Nema problema – ali moraš i ti da ga dodaš u svoju svesku. Tako se prenosi.
Nekada, kad bi sunce jako ugrijalo oko sredine jula, znalo se – dolazi Petrovdan, i selo se priprema kao da dolazi svadba.
U podnožju Zlatara, u jednom selu koje sada broji više kuća nego ljudi, Petrovdanski običaji bili su prava predstava. Tog dana niko nije radio – ne zato što je zakon tako rekao, već zato što je običaj bio svetinja.
Deca su uveče palila lile – baklje od smole i kore, i trčala niz sokake. Stariji su sedeli uz vatru, pevali, prepričavali legende o Petrovdanskim vremenima, i jeli proju sa sirom. Bilo je i nadmetanja – ko zna više pesama, ko može duže da svira na fruli, ko ima najlepšu devojku iz susednog sela.
“To ti je bila naša televizija,” kroz osmeh nam kaže deda Vojkan. “I svi su imali isti kanal – Petrovdanski.”
Danas su ti običaji tiši. Lile se pale ređe, a frula se čuje samo kad neko snima dokumentarac. Ali duh nije nestao. Samo čeka da ga neko pozove da ponovo zaigra – uz ognjište, pesmu i Petrovdansku noć.